Copic@arhiva
- Kada god nastupe oni topli dani u godini kada priroda prolista i procvjeta, mnoge od nas put vrati u djetinjstvo, na staze naših prvih koraka i u dvorišta naših baka i djedova. Jedan od najvećih čuvara te bezbrižne ljudske topline i nostalgije u našoj književnosti bio je Branko Ćopić.
Njegova čuvena zbirka pripovedaka „Bašta sljezove boje“ otvara vrata svijeta viđenog očima dječaka, u kom su djedove riječi bile svetinja, pa čak i onda kada je čitav svijet oko sebe bojio nekim svojim, jedinstvenim bojama.
Podsjećamo vas na početak ove neprolazne priče, koja nas uči kako se nekada jednostavnije, ali mnogo toplije gledalo na život:
BAŠTA SLJEZOVE BOJE
„Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne boje, a ono ostalo — to nije ni postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre volje!), na neki vrlo neodređen opis: „Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako — i jest i nije.―Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena „i jest i nije― bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu oku i on bi udobrovoljeno gunđao majući se po dvorištu.
—Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke godine djed rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora ostati crven…“
Ćopićeva „Bašta“ i danas miriše na djetinjstvo, podsjećajući nas na to da prave boje života često ne vidimo očima, već srcem.
