Tamo gde zemlja miriše na žito i molitvu@acanskis
- Julsko sunce je tek počelo da greje nepregledne ravnice čonopljanskog i lemeškog atara, ali na stazi ka Čonopljanskoj Vodici već se podigla blaga prašina. Bilo je to jutro 2. jula, na dan Srpne Gospe – dan kada se u Bačkoj vekovima spajaju zahvalnost za plodove zemlje i duboka, tiha vera.
Iz pravca Čonoplje, Svetozara Miletića, Sombora i okolnih, suncem okupanih salaša, reka vernika slivala se ka istom odredištu. Stariji su išli lagano, sećajući se nekih prošlih decenija, dok su deca trčkarala unaokolo, nesvesna da tog trenutka postaju čuvari jedne duge tradicije.
Pred njima se uzdizala kapela sa svoja dva prepoznatljiva tornja, bela i ponosna, kao svetionik usred zelenila i zrelog žita. Sagradili su je davne 1894. godine preci ovih istih ljudi koji danas dolaze na proštenje. Preživela je ova kapela mnogo toga – i ratove, i tešku 1947. godinu kada je bila potpuno devastirana, ali je ljubav ovdašnjeg sveta uvek iznova podizala iz pepela. Poslednji sjaj dobila je nedavno, 2022. godine, i sada je stajala spremna da primi sve koji traže utehu i mir.
Izvor koji leči i spaja
Srce ovog svetog mesta je bunar sa vodicom za koju se od davnina veruje da ima isceljujuće moći. Ljudi su prilazili tiho, umivali se hladnom vodom, ispirali umorne oči i punili flašice da ponesu kući, onima koji nisu mogli doći.
Ubrzo je počela sveta misa, koju je ove godine predvodio vlč. Nebojša Stipić, somborski župnik iz župe Presvetog Križa, uz pratnju sveštenstva iz celog dekanata. Glasovi okupljenih vernika i zvuk crkvenih pesama stopili su se sa šumom vetra u ravnoći. U tom trenutku, nestale su sve razlike – bunjevački, hrvatski, mađarski i nemački tragovi ovog kraja spojili su se u jednu jedinstvenu sliku zajedništva.
„Ovo sveto mesto nije samo duhovna oaza, već i simbol lokalnog zajedništva“, obratio se prisutnima vlč. Laslo Hajdu, domaći župnik župe Svih Svetih iz Čonoplje, s ponosom posmatrajući okupljeni narod.
On je podsetio verne da briga o ovom mestu nikada ne prestaje. Pokazao je na nove klupe na kojima su hodočasnici mogli da odmore svoje umorne noge, kao i na tek završeni odvodni jarak koji će ubuduće čuvati ovo sveto tlo od ćudi prirode. Te male, ali važne promene bile su dokaz da Vodica živi i da o njoj ima ko da brine.
Tradicija koja teče dalje
Nakon mise, niko se nije žurio kući. Ljudi su ostali u hladovini drveća, razgovarajući o predstojećoj žetvi, porodici i starim vremenima. Sa ovog hodočašća svako je poneo ponešto: neko nadu u ozdravljenje, neko mir u duši, a neko jednostavno radost što je sreo stare prijatelje sa susednih salaša.
Kako je dan odmicao, a julsko sunce dostizalo svoj vrhunac, Čonopljanska Vodica je polako utihnula. Ali miris tamjana, blagoslov mladog žita i vera ovih ljudi ostali su da lebde nad bačkim atarima, čuvajući kapelu do sledećeg susreta na Veliku Gospu, i tako u krug, dokle god teče sveti bunar i dokle god ima onih koji pamte ko su i odakle potiču.














