Nenadic salas - AcanskiS RTV
-
U potrazi za autentičnim pričama o životu kakav je nekada bio, put nas je doveo u Nenadić kod Sombora, na salaš Antuna Fratrića. Ovde, na samo 200 metara od asfalta, ali svetlosnim godinama daleko od buke i žurbe, živi se po pravilima koja su uspostavili preci. To nije samo priča o poljoprivredi; to je priča o miru, tradiciji i dubokoj povezanosti sa zemljom.
Naš domaćin, Antun, dočekuje nas u dvorištu koje je živi muzej bačkog života. Čardak pun kukuruza u klipu, kupe kukuruzovine složene u piramide „kao nekada“ i specifičan mir. „Ne čuje se buka kamiona, autova,“ kaže nam Antun. „Ovde nazad, u gumlu… čuje se samo eto zvuk traktora, zvuk prikolice i to je uglavnom to.“

Srce salaša: Kukuruz, sećanja i mir
Dok obilazimo imanje, Antun objašnjava zašto je ostao veran tradicionalnom načinu skidanja kukuruza. Odluka je, kaže, delom ekonomska, jer mu tako ostaje dragocena kukuruzovina. Ona je prvenstveno hrana za stoku, a tek ako nešto preostane, koristi se za ogrev. „Kod nas na salašu je kukuruzovina bitna… Malo ubacimo koje drvo kad je veća hladnoća ili da se duže drži žerava, ali ono što ostane od stoke, to se lozi.“
Ali, novac nije ni blizu glavnog razloga. Dok stojimo na njivi, Antun otkriva i drugu, mnogo dublju stranu priče. Ovaj posao je za njega beg od stresa i živa veza sa precima. „Kukuruzovinu vežem na klasičan način više iz zabave,“ smeje se on. „Kad sam nervozan, besan, odem nazad [u njivu], sam, niko mi ne smeta. To me opušta… Radim koliko uradim, vežem. I malo me podseća i na mog pokojnog oca i na mog pokojnog dedu s kojima sam počeo to da radim. I eto, ja sad nastavljam, malo mi sin pomaže.“
Slike sa salaša: Od jablana do kredliki
Ovaj salaš, koji datira još iz 1806. godine, čuva obeležja davnih vremena. Na samom ulazu, kao ponosni čuvari, stoje jablanovi – nekadašnji simboli i putokazi za putnike namernike u ravnici. „Karakteristika nenadičkih salaša je da ima jablanove,“ objašnjava Antun. „Jablanovi su i orijentir. Nekad su bili čak i vojne kote, a danas kad objašnjavaš ‘Znate kod ona prva dva jablana kad ideš s leve strane…’ i tako objašnjavamo ljudima gde živimo.“
Životinje su neizostavni deo idile. U toru, „onako domaćinski“, mirno preživaju mlade, „mazne“ junice. To je ekstenzivni, opušteni način uzgoja, kakav se nekad praktikovao. Tu su i zečevi. Za Antuna, oni su priča o životu na salašu – spoj lepog i praktičnog. „Em su za ukras, em kad dođe unuk, rado se igra sa njima,“ priča domaćin. „U našoj kući se zečetina jede. Inače je zečije meso najzdravije meso, pogotovo za šećeraše, a moja mama ima neki starački šećer… Problem je kad moraš zaklat zeca, ali šta je tu je.“
A onda, u srcu dvorišta, primećujemo i jedan poseban detalj – veliki, samonikli crni dud. Antun nam otkriva da je on utočište za čitavo jato kredliki. „Kredlike se skrivaju od grabežljivaca u dud,“ priča on. „Čuju grabljivice kada slete i onda pobegnu, lako im pobeći odatle… i znaju kako da se sakriju. Otkako idu na taj dud… tu su sigurne.“
Život ovde ima svoj ritam. Vidimo i staru kosu naslonjenu na ogradu. Iako ima kosačicu, Antun i danas njom kosi detelinu za svinje i zečeve. „Ovako je lepše otići, malo nakositi koliko ti treba, doneseš, provozaš unuka na kolicima i eto,“ kaže jednostavno.
Bački doručak za kraj
Nakon obilaska i snimanja, dok su se utisci slegali, usledio je trenutak koji je upotpunio čitav doživljaj. Antun, videvši da smo se umorili od posla, samo je rekao: „Evo sad ću vam ja doneti.“ Na balama sena, poslužio nam je pravi bački doručak: domaću barenu slaninu, paradajz, sir i štrucu hleba koju smo lomili rukama, onako „kao nekad“.
Dok sedimo na senu, okruženi mirom salaša starog više od dva veka, shvatamo da Antun Fratrić ne čuva samo tradiciju branja kukuruza ili uzgoja stoke. On čuva uspomene, čuva mir i čuva jedan način života koji polako nestaje – topao, spokojan i duboko ljudski.














