© AcanskiS RTV
Topla priča o jesenjem mirisu koji spaja ljude i budi uspomene.
- U Lemešu, vojvođanskom selu nadomak Sombora, jesen ima poseban miris. To nije samo miris vlažne zemlje, opalog lišća i magle koja se spušta preko njiva, već miris pečene bundeve — one domaće, slatke, što u šporetu zarumeni koru i razlije cimetom po celoj kući.
Taj miris, kako kažu meštani, nosi toplinu detinjstva. On vraća u dane kada su majke pekle bundevu dok su deca sedela kraj šporeta, čekajući da se šećer uhvati u tanku, karamelastu koricu. Sve je bilo jednostavno, a opet, ništa nije tako mirisalo na dom.
Danas, u jednoj lemeškoj kuhinji, taj miris ponovo oživljava. Domaćin Dragan Kubatov sprema bundevaru, baš onako kako se radilo oduvek — sa puno strpljenja, cimeta i domaćeg šarma. „To vam je najprostiji kolač na svetu, a opet najlepši“, kaže kroz osmeh, dok posipa rendanu bundevu šećerom i cimetom. „Nema tu velike filozofije — samo dobra volja i topla peć.“
Korice su debele, domaće, da se ne raspadnu dok se bundeva topi. Sve se maže ravnomerno, zavija pažljivo i premazuje uljem ili mašću. „Ne žalite fila“, dodaje Dragan. „Bundevara mora da bude domaćinska — bogata i od srca.“
Dok se kolač peče, cela kuća zamiriše. Cimet, šećer, pečena bundeva — taj spoj uvek budi istu misao: da su male stvari one koje okupljaju ljude. „Ako imate neku komšinicu koja živi sama“, kaže domaćin, „odnesite joj parče bundeve. Videćete — više ćete vi nju obradovati nego da ste joj nešto skuplje poklonili.“
Na stolu, pored bundevara, čeka i topla čorba od bundeve i kima, sa kašikom kajmaka i prepečenim hlebom. To je ono pravo vojvođansko gostoprimstvo — miris koji okuplja porodicu, komšije i prijatelje. Miris koji budi sećanja i podseća da je dom tamo gde se ljudi smeju i dele.
I dok napolju jesen šušti kroz krošnje, a dim iz dimnjaka sporo ide prema nebu, u Lemešu opet sve miriše na bundevu.
Na zrelost i mir, na detinjstvo i ljubav — na onu jednostavnu sreću, koja ne staje u recept, ali se uvek oseti čim uđete u kuću.


