Naslovna fotografija: Branislav Lukić Luka i Minela Moranjkić Ćosić
Koliko života prođe u nerazumijevanju?
Stotine nas u jednom vremenu, jednom samo
Lica su nam filmska traka
Izvrtili smo krug
Valja stati na crtu prolaznosti
Beskonačnost je za slabe kosti.
Moja istina – Nije tvoja istina – 2024. godina.
Kad sam dobio rukopis zbornika poezije “Čuvaj se stjenica u iznajmljenoj hotelskoj sobi i vikendici” autorice Minele Moranjkić Ćosić sa molbom da uradim ilustracije i recenziju, dugo je stojao na stolu a da nisam ni jednu riječ osvrta napisao. Razlog te distance između pomenutog rukopisa i mog osvrta na njega nije bila moja sumnja u njegov kvalitet ili vaganje da li se radi o poetskom umjetničkom djelu ili o subjektivnom iznošenju misli u svrhu psihoterapije (što je danas moderno). Jednostavno, kod mene se poklopio niz životnih događaja koji su me drmali iz temelja a brusili do pojave prvih sijedih vlasi. Prvo na bradi a zatim i u kosi. Teška 2024. godina! Borba protiv opakih bolesti za najvažnije ljude u mom životu. Oca i prijatelja smo spasili ali sam majku izgubio. Zašto ovo sve navodim? Analizom pomenutog rukopisa uočio sam veoma brzo jednu od mnogih univerzalnih poruka koje se provlače kroz ovaj poetski zbornik. Budi čovjeku čovjek dok je živ!
Nema dileme da će biti različite percepcije u pogledu struke pa i javnosti na ovaj zbornik. To je sasvim normalno i za očekivati jer različita su nam empirijska i naučna dostignuća. Izvrsno je kad čovjek prođe i jedno i drugo pa na osnovu toga razmisli o suštini stvarnosti i porukama koje pjesnikinja nesebično dijeli.
Ova poezija nije svrha samoj sebi. Proživljeno je eliminirano izdizanjem. U prethodnoj zbirci „Tajne grofa Miškina“ smo uvidjeli da pjesnikinja Minela Moranjkić Ćosić nema potrebu za skrivanjem. Njena spremnost da se ogoli pred čitaocima te da hrabro podnese svu malicioznost osrednjosti dobila je nastavak u novim stihovima zbirke poezije “Čuvaj se stjenica u iznajmljenoj hotelskoj sobi i vikendici”.
„Otac kojeg nisam imala
nije me volio.
Nije znao kako, recimo,
umijem izvaditi Crva iz oraha
a da mu ne razbijem jezgru.
Jednako tako mi se jezgra srca
kojeg nije imao Otac kojeg nisam imala
obila o glavu.
Sanjala sam da mu vadim zube
Ocu kojeg nisam imala
i koji me nije volio.
Time sam, valjda,
zakrpila rane
svakog prvog dana prvog polaska
u školu.“
Sinonim – 2022. godina.
Pjesma o ocu je ostavila snažan utisak. U njoj se vidi novi oblik Minelinog stvaranja, filozofska rasprava o etici i estetici metamorfoze tijela kroz koheziju života i njena implementacija u interaktivnosti svakodnevnice. Bol kroz poeziju, bez patetike.
Očite su refleksije surove svakodnevnice na njeno stvaranje. Analizirajući gore navedene stihove autorici sam savjetovao da ne žuri, da odmjeri, dobro izbrusi i tek onda siječe jer riječ je oštrija od hirurškog skalpela i ništa ne pogodi i zaboli kao riječ. Ujedno ne treba zaboraviti skromnost, moralnost i stid ali ne stid od učinjenog već stid od same pomisli da to učini.
„Buba na stolu čudno rominja
i ona truli od loše predstave.
Mislih o prolaznosti, dogmama,
naturalnim lutkama sa ministrima u pokušaju.
Majduli molećivo:
„ostani još malo, ovdje se sve rješava!“
Ja pogubno:
„ovdje se za mene sve završava!!
Škripe točkovi k’o u glavi Lukine riječi
„čuvaj se stjenica u iznajmljenoj hotelskoj sobi i vikendici“.
Čuvaj se stjenica u iznajmljenoj hotelskoj sobi i vikendici – 2022. godina.
Ova zbirka poezije je puna boli, ispovjedne otvorenosti, bez trunke laži, te novog motiva kojeg je pronašla u alegoriji i deskriptivnim elementima ljudi, stvari i pojavnosti. Ovaj zbornik može se posmatrati i iz ugla dnevnika u kojem autorica nije hronološkim redom već kroz retrospekciju u formi poezije, većinom slobodnog stiha, iznijela na trpezu javnosti dio svog života u periodu od 2018 – 2024. godine. Kroz flashback (retrospekciju) nudi fundament određenih događaja i odnos “glavnih junaka” sa sredinom i vremenom u kojem žive.
Ova knjiga je poetska proza, poezija u prozi i proza u stihu o malom čovjeku velikih kompleksa. Prikaz, ponavljam, metamorfoze tijela i karaktera kroz koheziju života. U tom svijetu mali čovjek velikih kompleksa u bilo kojem poslu ne treba posebnu pamet niti karakter. Dovoljno je da zna da će uz puno estradne emocije, malo strategije, kroz manipulaciju i provjerenu patetiku opstati u kolu „okolo – naokolo“. Da ne kažem, moram to ovako “umjetnički” i “poetski” napisati – visi poput brabonjka koji se objesio o neurednu vaginu dame lakog morala zvane Politika. Klati se tako obješen čekajući da nekim slučajem sudbina “turi nos” pod njene prljave gaće i poljubi ga kao zaslužnu ulizicu koja krasi tu prljavu režimsku “bulju”. On ne zna da “bulja” nije svemirsko beskonačno prostranstvo, nego ograničeni prostor sa jasnom granicom između poznatog i nepoznatog te iz tog razloga nema mjesta čak ni za sve podguzne muhe. Zna ali ga ne interesuje što tu ne vlada beskrajna ljubav. U nadi leži prava ljepota istraživanja granica, put manipulacije do malog ličnog interesa – ako neću ja onda me se niko neće sjetiti. Politika danas je gotovo uvijek – interes!
Opisana je sva kriza i hipokrizija današnjeg društva, pad morala, trka za lovorikama i bitnosti u prezentu, zanemarujući činjenicu da su natjecatelji na kratke staze zanemariv djelić prošlosti a da istinska kultura – vrijednost ostaje kao pokazatelj neprolaznosti u prolaznom vremenu.
Haj’ti Čovječe budi raritet
Pa ostani svoj i sam sebi drug
‘ladno sa strane posmatraj svijet
U kabur će i kratak i dug.
Mislim, dakle, griješim – 2024. godina
Dotaknut ću se još jedne jasne poruke u ovom poetskom zborniku a to je sljedeće – što dalje od gomile.
Ne treba zaboraviti činjenicu da si još juče mogao dostojanstveno ustati i bez vike, onako tiho civilizovano sa čvrstim stavom kazati: ”Dosta je! Nemoj mi vrijeđati inteligenciju!” Ove i ovako izgovorene riječi su bile kao da si rekao AMIN. Poštovalo se i uz izvinjenje uvažavalo. Već danas te riječi su kao pucanj u prazno, ravno nemogućoj misiji jer ne dopiru do malog čovjeka velikih kompleksa. Zaboga, zar osim njega iko drugi ima inteligenciju?!
Samo rijetki uspijevaju napraviti distancu od septičke jame svakodnevnice i sitnih duša koje su načete crvima sumnje u sve one koji ne misle kao one. U toj jami sitne duše se reakcijom brzo pretvaraju u “đeriz” kojim samo crvi sumnje plivaju pa u tami stvaraju sliku vrelog ulja koje ključa. Da nema smrada koji ga upozorava na oprez čovjek bi gazeći po trusnom tlu i buljeći u tamu ne bi li vidio trag svjetlosti spasenja pao u “đeriz” koji je uvijek spreman da proguta novu, naivnu i čistu dušu.
Historija ljudskog poretka
Gubi bitku čovječnosti
Danas ne osjećam ništa
Danas se zovem STID.
Mačak na devastiranom krovu – 2024. godina.
Istorijski gledano već odavno se vlada narodom, preko demagogije, da je samo on taj jedini krivac za svoje stanje. Uvijek je spasitelj neki “mačak”, sa izmišljenim opasnim krvnim neprijateljem – “psom”, koji eto daje sve od sebe ne bi li što duže bio spasitelj. Kad se čovjek otuđi od svoje prirode zaboravi na ljudskost, mijenja uvjerenja, izgubi vjeru u istinu, ljubav, pravdu, prijateljstvo i druge prave vrijednosti. U tom slučaju od budućnosti ne može ništa dobro očekivati. Uzalud je sva šminka u vidu novih fasada, rasvjete, puteva i čega sve ne čime se populistički talasa. Dovoljna je samo jedna “bujica iz 2014.” (socijalni nemiri, elementarne nepogode) da pokaže kako trivijalnosti uvijek skupo koštaju. Nakon svega kad se obriše ili resetuje šta ostane? Težak i bolan novi početak sa lošim “copy-paste” sistemom. U ovom dijelu smo već došli do kraja i sa jasnom porukom ali ne i posljednjom: “Možeš kako hoćeš, nećeš dokle hoćeš!”. Pjesnikinja Minela Moranjkić Ćosić je sofisticirano kroz ovaj zbornik poezije ostavila zaista puno poruka. Za kraj evo poruka iz pjesme “Umjetnost u raljama primitivizma”, moj slobodan zaključak i prijevod poruke – kulturu i umjetnost ne treba nikad spustiti na nivo dekoracije za političko potkusurivanje i igre.
P.S.
“Šminka za unutrašnju ljepotu, nalazi se u biblioteci.”
Branislav Lukić Luka
Medijska pažnja i pratnja: Novi Radio Sombor
