- Gradska biblioteka „Karlo Bijelicki“ i Organizacioni odbor Veljkovih dana priredili su 15. Veljkove dane pod pokroviteljstvom Grada Sombora, Pokrajinskog sekretarijata za kulturu, javno informisanje i odnose s verskim zajednicama i Ministarstva kulture Republike Srbije
Dvodnevna književna smotra posvećena Veljku Petroviću otpočela je 7. novembra. Svečanost je otvorila NatašaTurkić, direktorka Biblioteke, a prisutnima se obratila i Marija Čačić, rukovoditeljka Zavičajnog odeljenja.
U nastavku programa održan je okrugli sto na temu „I drugi spisi Veljka Petrovića“. Učesnici kritičko-naučnog skupa bili su: Sena Mihailović Milošević, Jovana Vojvodić, Muharem Bazdulj, Saša Radojčić i Mileta Aćimović Ivkov koji je imao ulogu moderatora.
Drugog dana manifestacije, 8. novembra, nakon minute ćutanja, u znak sećanja na Radoslava Petkovića, prisutnima se obratila Vladislava Gordić Petković. Potom je usledio okrugli sto: „Književni portret Radoslava Petkovića“, dobitnika nagrade Veljkova golubica u 2022. godini. O njegovom delu govorili su: Nataša Gojković, Predrag Petrović, Vladan Bajčeta, Marko Avramović i Mileta Aćimović Ivkov.
U završnom delu manifestacije, Mileta Aćimović Ivkov, predsednik žirija za dodelu nagrade Veljkova golubica, koja nagrađuje pisca za celokupno pripovedačko delo od izuzetne umetničke vrednosti, proglasio je Dragu Kekanovića za dobitnika ove nagrade u 2024. godini.
U okviru manifestacije, 7. novembra 2024. godine, u sali Gradske biblioteke „Karlo Bijelicki“, na Dečjem odeljenju, održan je program povodom Konkursa za najuspeliju priču učenika osnovnih i srednjih škola Golubić. Članovi žirija za dodelu nagrade Golubić, Nikoleta Novak, Renata Podlipec i Anđelija Pruginić, uručile su nagrade prisutnim dobitnicima. Ove godine nagradom Gran pri Golubić nagrađena je priča „Četiri jahača akrostiha“ Uroša Mikulića, učenika Gimnazije „Laza Kostić“ iz Novog Sada. Program je upotpunio dramski studio Leptirov oblak koji vodi glumica Milijana Makević Mirkov, izvedbom predstave „Cvrčak i mrav“. U predstavi su igrali: Vera Milić, Petar Berić, Jelena Staničkov i Lenka Ermenić.
U ediciji koja nosi ime nagrade „Veljkova golubica“ objavljeno je drugo izdanje romana Ogled o mački Radoslava Petkovića i Zbornik saopštenja sa 14. Veljkovih dana, koji su održani 2022. godine.
***
Drago Kekanović
VELJKOVE PTICE
ili
O jednom poremećaju u temporalnom režnju
- Iskustvo mi sugerira da se u ovakvim svečarskim okolnostima držim sinopsisa protokola. I reda, dobrih običaja, naravno. A red je da se najprije zahvalim na neprocjenjivom daru i velikoj počasti. Zato se ponajprije zahvaljujem Gradskoj biblioteci Karlo Bijelicki u Somboru što je utemeljila nagradu Veljkova golubica za cjelokupno pripovjedačko stvaralaštvo savremenog pisca na srpskom jeziku, koja me je, evo, uvrstila u impresivan popis njenih „golubara“. Prije zahvale žiriju, i mimo protokola, a s pravom nekog ko je geografski udaljen od epicentra srpske proze, moram se zahvaliti mom prvom prekograničnom izdavaču iz Sremskih Karlovaca, Kairosu Rajka Kosijera koji je u smutnim vremenima podijelio ogroman rizik s nedovoljno poznatim autorom na izdavačkom tržištu. A ovog lijepog trenutka, naravno, ne bi bilo da ga cijenjeni žiri nije prepoznao, vrednovao i nagradio.
- A sada nešto o golubovima, jastrebovima i drugim Veljkovim pticama, i o jednom paranormalnom poremećaju, kako sam naslovio i podnaslovio ovu prigodnu i kratku besjedu. Ne volim duge besjede, a i sa samim prigodnim slovima, domaćim zadaćama, pismenim sastavima iz hrvatsko-srpskog oduvijek sam imao i imam problema. Prema svemu što je obavezno, naravno. Čak i prema pisanju razglednica sa putovanja. Stao bi mi mozak, jednostano. A sve ovo govorim zato što se ovoga puta dogodio obrt o kom nisam mogao ni sanjati. Da, kada mi je predsjedavajući žirija Mileta Aćimović Ivkov dojavio da će Veljkova golubica sletjeti na moje rame, zbio se jedan neočekivani, začudni događaj, jedno malo zbitije, od onih koja se javljaju na onoj nepojamnoj razdijelnici java i sna. I sada, evo, u jesenje zagrebačko predvečerje, dok jata vrana u potrazi za snenom granom nadlijeću kvart preko puta Maksimira, žurim da zapišem slijed slika i raspoloženja koja, evo, želim podijeliti s vama. Evo, kako je to teklo, zapravo. Najprije mi se ukazala, iskrsla, naprosto, plava naslovna strana u tvrdom uvezu i platnenom povezu, format 20/15: Veljko Petrović: Četrnaest pripovedaka, ćirilica. Poslije sam provjerio, jeste, Srpsko kulturno društvo Prosvjeta, Zagreb, izdalo je, tamo, pedesetih i Milovana Glišića i Petra Kočića u istoj plavoj biblioteci, pa su se tako i Veljkove pripovesti našle u mojoj rodnoj kući. U vrijeme kad sam sricao tek prva slova. U to vrijeme, dakle, prva sam slova sricao u naslovima očevog Lovačkog lista, djedovog Gospodarskog lista i ćiriličnih izdanja SKD Prosvjeta iz Zagreba. U razmacima odrađivanja svoje kulačke robije, djed me učio čitati; otac i majka su imali posla preko glave. Bilo kako bilo, tada o nekakvom čitanju s razumijevanjem Petrovićevih pripovijedaka nije moglo biti ni govora. Vjerojatno sam ih čitao godinama kasnije, ako ne prije onda za ispit iz srpske književnoati kod strogog i pravednog Vice Zaninovića na Filozoskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Ni ta asocijacija u tom času nije pomogla, zatamnilo ju je prisjećanje na izgubljenu biblioteku u zavičaju koju sam godinama sabirao; teško je to i pomisliti, ali je tako: knjige su najmanji (ili najveći) gubitak u ratu. Na policama nove biblioteke, jednako rasute po zagrebačkim podrumima i šupama, našao sam ipak Bunju i druge pripovetke Srpske književne zadruge. Ponovni susret s Bunjom i Salašarom, samo je potvrdio da sam zaslužio visoku ocjenu na ispitu i da ponovo mogu uživati u čitanju ovog našeg neopravdano i nepravedno odmaknutog majstora pripovjedanja. Ili griješim? Mislim da ne griješim. Ali iznenađenje, udar i prepast tek slijede. Ponovni susret s Golubicom sa crnim srcem, priznajem, bio je površan. Bilo mi je dovoljno da provjerim da li su siromašna i vižljasta golubarka Dara Morokvašićeva i razmaženi Miša, jedinac bogatog advokata Teodorovića ostali u istoj antologijskoj priči. Ni na pripovijetki Orlovi nisam duže zadržao pažnju; sve je i tu bilo na svom mjestu, i nije bilo potrebe da pomno pročitavam ono što sam davno pročitao. A onda sam naglo zastao nad naslovom Jastreb i šumske ptice. Šta zastao?! Prenerazio se. Toliko sam samo razabrao: da mi se pred očima nižu rečenice koje nikad nisam pročitao, a odnekud im razaznajem smisao, i ne moram ih ni pogledati da bi potvdio raspored imenica, glagola i pridjeva. Sledio sam se u jezi. Šta da vam kažem? Užasnut, vidim slike borbe jata šumskih ptica s jastrebom, baš one slike koje projiciraju Veljkove rečenice, pamtim tekst koji nikako ne mogu pamtiti. I nisu to slike iz eventualnog običnog pamćenja ili prisjećanja. U takvoj projekciji nema mjesta za napoličara Raku-Sadžaka, ni za tako veliku rijeku nad kojom se ptičji rat okončava. Deja vu je, kažu, anomalija pamćenja, iluzija sjećanja, greška u mozgu, zastoj u njegovom memorijskom sistemu temporalnog režnja pa se kratkoročna memorija slučajno pohrani kao dugoročna memorija, a novo se iskustvo trenutačno doživljava kao poznato i već viđeno. Niko, međutim, ne zna šta je deja vu. Ni ja ne znam šta se to meni slučilo. Kad zaviju snjegovi, u mojim rodnim Bratuljevcima na obroncima Papuka, čitalo se dugo u noć. Odrasli su čitali, otac najčešće. Prije bi, dakle, moglo biti da tu priču nisam vidio već čuo. Ako sam je i čuo, sam bog će znati što sam vizualizirao, imao sam tada pet-šest godina. I sad sam se, po nekakvom klimavom teorijskom ključu sedamdesetak godina kasnije susreo sa memorijskom datotekom dječaka u petoj-šestoj godini. Da li je to moguće?! Izgleda da jeste. Jer drugog odgovora, dok gledam kako jata vrana padaju u krošnje, niti znam, niti tražim. Samoobmana. Upitnik. Možda. Tri tačke.
Zagreb, na Svetu Petku, 2024.
Galerija:
Medijska pažnja i pratnja: Novi Radio Sombor
