branko-copic@djed i sat@
- U svetu koji juri za tehnologijom i digitalnim minutima, često zaboravljamo da su nekada predmeti imali dušu, a vreme se merilo otkucajima srca onih koje volimo. Legendarni pisac Branko Ćopić, u svom prepoznatljivom stilu protkanom setom i toplinom, donosi nam priču o „čudesnoj spravi“ – satu koji je bio mnogo više od mehanizma. Kroz oči dečaka i veru jednog starca, podsećamo se vremena kada je „rad“ sata bio direktna potvrda života i neraskidivih ljudskih veza.
„Jednog popodneva, tek što stigoh iz škole, djed me tajanstveno pozva u svoj sobičak. Bio je sam kod kuće..
– Odider vamo. Počeprkao je po svom sanduku, izvadio iz plave hartije Petrakov sat i nepovjerljivo me pogledao.
– A znaš ga naviti, veliš? – Znam. – Deder. Starac me usjede na svoj krevet, stavi mi sat u ruke i bez daha se zagleda u moje prste.
Kad je navijanje bilo gotovo i sat zacaktao jasno i ravnomjerno, on ga uze u ruke, prinese desnom uvu i sav ozaren prošaputa: – Aha, radi, radi, kuca!
Spustio je sat u krilo kao da se odmara, zagledao se nekud u daljinu i obradovano protepao: – A, znao sam ja da je on živ, rđa jedna.
Živ i zdrav. – Ko to, djede? – Moj pobro. Da je on mrtav, i njegov bi sat umro. Pa da, tako ti je to.
Toga popodneva djed je bio toliko udobrovoljen da me je naveče čak i u mlin poveo.
Do dugo u noć sjedili smo na mlinskom pragu i gledali u pun mjesec, nas dvojica, velika i mala bena, a okolo su regatale
žabe pa uz tu kreketaljku nisi znao jesi li još na zemlji ili zajedno s mjesecom roniš kroz rasperjane naviljke oblaka.“
~ Branko Ćopić – Čudesna sprava
